BOOM DRUGI
Nametnuti medijski sadržaji reducirane forme – koji računaju na brzu, nepotpunu i nekritičku recepciju – pronicljivo barataju taktikama rastrojavanja ostavljajući u umu pojedinca tek frustrirajuće fragmente podataka i impresija. Napor za njihovim razumijevanjem paradoksalno rezultira tek prazninom te fizičkom, psihičkom i emocionalnom iscrpljenošću. Jedini način preuzimanja kontrole nad neizbježnim informacijama i njihovim emotivnim talogom – što je središnja tema rada Lorene Almaši – postaje proces njihova osvještavanja i prihvaćanja. Umjesto uzaludnog hrvanja sa zaglušujućom bukom i truda da ih zaniječe ili zanemari, Almaši se odlučuje na suočavanje kroz njihovu materijalizaciju. Psihološki i emotivni teret masovnih medija vraća se u obliku nadrealnih biomorfnih skulptura koje stihijskom silom prirode prijete promatraču i upravljaju njegovo kretanje. Sačinjene od dijelova jumbo plakata – sveprisutnih, a danas marginalnih u problematiziranju utjecaja masovnih medija – agresivne skulpture Almaši najprije dolaze u obliku snažnog korijenja (2019), ili pak krakova kakve morske nemani koji se spremaju uhvatiti nedovoljno svjesnog promatrača. Preuzimanje čudovišnih oblika prirode može imati različita tumačenja: od frankenštajnovski fragmentiranog proizvoda beskrupulozne medijske mašinerije, koji dolazi zapakiran u tobožnjem obliku cjelovitosti prirode, do nadrealnog i zazornog prodora potisnutih civilizacijskih nemira u koži prirode kao njegova dvojnika. U posljednjoj etapi skulpture pak preuzimaju sferni oblik. Šuplje poput njihova sadržaja, nalikuju meteorima (2020) čija je snaga manifestirana u nesigurnom lebdenju iznad glava promatrača, zastrašujuća u mogućnosti pada. U svevlasti razbuktalih informacija, osjećaj kontrole donosi tek svjesna odluka njihova opažanja, promatranja i priznavanja. Među meteorima se stoga javlja trenutak izbora, donošenja odluke o tome koliki će i kakav utjecaj bujica urbanih podražaja imati na našu svijest. Njihova se sila najprije ukroćuje prizemljenjem, a zatim se iz nadmoćnog subjekta pretvaraju u pasivni objekt izložen na postamentu, postajući relikt negdašnje strepnje, muzejski izložak ili uhvaćeni produkt hiperinformacijskoga društva kao trofej osobne borbe i poticaj na sustavnu bitku.
U srodnoj maniri, Almaši propituje što čini realnost suvremenog trenutka, koja je pozicija plakatnog medija očito zastarjelog u digitalnom dobu (a ipak sveprisutnog), može li se govoriti o vremenu baratanja ostacima informacija te, u jeku iščekivanog podizanja svijesti o mentalnom zdravlju, kako sve to djeluje na psihičko i emotivno stanje pojedinca. Agresivna nametljivost koju potencira imperativ kapitala te pitanje prava na osobni mir i slobodni izbor konzumacije sadržaja pojavljuju se kao implicitne teme umjetničina rada, zahtjev za strukturnim promjenama koje svakoga dana postaju sve neophodnije.
info@ajngel.hr